Život je satkan od uspomena. One nas čine onakvima kakvi
jesmo. Sećanje na rodno mesto, detinjstvo, porodicu, u svakome od nas budi
emocije. Vremenom, kada Vas napuste svi oni koji su bili deo Vas, Vaše
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, uspomene “ožive”. Neprestano se pred Vašim
očima ređaju slike nalepših i najbezbrižnijih dana. Ovo je priča iz mog detinjstva, koja će, nadam
se, sve Vas podsetiti i bar na trenutak vratiti u godine i vreme koje više često
ne spominjete.
Sanjala sam noćas kako ulazim u kuću mojih deke Blagoje i bake
Velinke, maminih roditelja, a oni me nasmejani čekaju. Penjem se uz stepenice i
vičem “ćao”. Ovaj pozdrav moja baka
nikada nije razumela. Uvek je pitala deku šta to znači, a on bi sav srećan
odgovarao "zdravo Velinka, zdravo!". U njihovu kuću nisam kročila već
više od 25 godina, jer su oni davno umrli. Sećanje na njih živi i toliko je
snažno da ponekad mogu da osetim miris bakinih kiflica. Kuća o kojoj često
mislim i pored koje prođem svaki put kada odem u moje rodno selo Pačir, nalazi
se u Kosovskoj ulici, broj 3. Sećam se te adrese od malena jer smo deki i baki
slali čestitke za Novu godinu, razglednice sa mora... Oni bi ih dugo, dugo
čuvali, a poneke imam i danas. Mala, žuta kućica na bregu sa crvenim, gvozdenim
vratima svaki put u meni izazove osećaj čežnje za prohujalim vremenima i
probudi lavinu sećanja.
Još uvek vidim sasvim jasno sliku bakine kuhinje u kojoj je
bio "smederevac" sa tako sjajnom pločom kakvu nikada sama nisam uspela
sa uglancam, stara
"singerica" pored prozora, mali umivaonik, prozorče
koje gleda u prednju sobu i na njemu radio. I stari krevet prekriven starinskim
prekrivačem, a ispod njega dunja. Često bih se sa vrata zaletela da skočim na
krevet i čula bakine povike "neeeee, tamo je kiselina" (kiselo
mleko). Obožavala sam da jedem jagode kojih je kod njih uvek bilo mnogo i žute,
male jabučice koje su prispevale za Petrovdan. Takve od tada više nigde nisam
videla. Zimi bi kod njih provela po nekoliko dana. Toplinu iz kaljeve peći još
uvek priželjkujem i zamišljam u hladnim danima. Često je baka pravila kiflice
sa pekmezom, štrudlu sa makom i to nedeljom. Ali njene "hamburške
štangle" su ostale neprevaziđene i njena sarma i paradajz čorba sa
čikovima i kako bi ona rekla sve je bilo "u savršenom fino"! Tek sam
sada svesna da je kod njih sve bilo jedinstveno. Miris čistoće i bakinih
specijaliteta ostao mi je urezan u srce i dušu. To nikada neću zaboraviti, kao
što neću zaboraviti ni njihovu neizmernu ljubav, pažnju i posvećenost jedno
drugom.
Sećam se i toga da sam od njih dobila svoj prvi bicikl, da bih
kako su govorili mogla češće da im dolazim. I moja sestra isto. Naša porodična okupljanja vezana su upravo za
tu kuću. U toj kući naučila sam da je porodica najvažnija u životu. I zato će kuća u Kosovskoj ulici uvek imati
posebno značenje za mene, ma kome pripadala. Večito će
ostati u mom srcu i iz nje će se širiti miris uspomena....
Verujem da svako ima neku kuću, negde u nekoj ulici, u nekom
gradu ili selu prepunu uspomena…
❤️😘
ОдговориИзбриши