U jednoj pačirskoj porodici živi srna koja se ne plaši zvukova, hranu deli sa prasićima, pije vodu sa psom a mačku Marku gricka uvo
U porodici Stanoja Šeševića u Pačiru već dve godine nalazi se neobičan kućni ljubimac – srna Bambi ili Mala. Elegantna I graciozna, sa velikim smeđim očima I predivnom dlakom, po svojim osobinama I ponašanju nimalo ne liči na divlju životinju. Najbolji prijatelji su joj pas Žućo, mačak Marko I prasići, dok su joj petlovi neprijatelji I jedino se njih plaši. Voli sve ukućane, ali posebno našeg domaćina Stanoja.
Prolećni radovi su bili u toku kada je Mala došla u Pačir. Jednog lepog sunčanog jutra 1991. godine porodica se spremala da još jedan dan provede u polju kopajući kukuruz. Nadali su se da će I tog dana ponovo ugledati malo, napušteno lane koje su upoznali dva dana ranije.
-Našli smo ga na mestu gde se verovatno okotila srna jer je pored njega bilo još jedno uginulo lane. Malo smo ga držali I mazili, ali smo ga ponovo pustili u nadi da će ga majka pronaći. Obavestio sam Lovačko društvo I upitao šta da uradim ako ga ponovo nađem. Odgovorili su mi da ga slobodno odnesem kući jer ga je sigurno majka ostavila. Sutradan se nije pojavilo - kaže Stanoje.
Tek trećeg dana ponovo je Stanoje u žitu pronašao malo lane na opšte oduševljenje ostalih članova porodice. Stavili su ga u kola da tu bude dok oni ne završe posao. Lane je u kolima skakalo po sedištima I htelo da izađe u prirodu. Smirilo se tek kada ga je Stanojeva kći Gordana uzela u naručje I počela da mazi.
-Njegov dolazak izazvao je oduševljenje I užurbanost svih ukućana. Trebalo je kupiti mleko I cuclu. U početku smo ga zvali Bambi, posle je dobilo nadimak Mala. Posebno joj je bilo teško da stoji na betonu. Noge su joj se stalno razilazile I klizale. Svojom lepotom I umiljatošću ubrzo je postala mezimica svih, pa čak I komšiluka - nastavlja Stanoje. -Postala je ujedno I prava atrakcija za sve mališane u selu.
Bila je pravo lane koje su mnogi samo na slikama mogli da vide. Telo mu je bilo prekriveno braon dlakom sa velim tačkama. Imalo je tri omiljena mesta u ljiljanima gde je obično ležalo skrivajući se od letnje vreline. Posebna atrakcija I omiljeno jelo bili su mu dani-noć I ruže. O urednoj bašti nije mogli biti ni govora pošto je stalno trčalo kroz baštu. Prvih dana boravka dok su ostali ukućani bili u polju, brigu o lanetu preuzeo je deda Vojim, iako se baš on ispočetka protivio njegovom prisustvu, njih dvoje su postali nerazdvojni prijatelji.
-Ispočetka je samo pilo mleko na flašicu ak kasnije je počelo da pase sve što mu se nađe na vidiku. Tada ga je Stanoje naučio da se igra. Trčali su po dvorištu, on napred ono za njim. Kasnije je išlo za svim članovima. Počelo je da ulazi I šeta po kući kao ravnopravan član.
-Bio je kišni dan, ja sam izašla na čas u dvorište, rekla sam joj da se sakrije iza fotelje I da ćuti što je ona disciplinovano I uradila - kaže Gordana. - Kocka šećera bila joj je omiljena poslastica.
A onda je došao I 14. Septembar 1992. Godine. Iako je oko kuće visok zid, srna je uspela da pobegnešto su članovi ove porodice teško podneli.
-Probudio sam se I otišao u dvorište da nahranim stoku. Uzaludno sam dozivao našu Malu, nije se odazivala, niti je dolazila. Pomirili smo se da se više nikada neće vratiti. Ali, 21. Septembra, posle sedam dana, u ranim jutarnjim satima probudio sam se I ugledao je kako stoji na dvorištu. Počela je da “plače” I da se mazi kao da je tražila oproštaj. Uleteo sam u kuću I viknuo: “Vratila se mala!” Iako je bilo tek pola šest, svi ukućani, onako bunovni I u pidžamama, skočili su da je vide. Radosti nije bilo kraja - priča Stanoje.
Mala razume sve što joj se kaže, ali ipak najviše sluša Stanoja sa kojim provodi najviše vremena. Ne plaši se nikakvog zvuka, jede sa prasićima, pije vodu sa psom, a mačku Marku neprestano gricka uvo. Hobi joj je da preskače ograde, što radi izuzetno lako I vešto. Ima poseban smeštaj u slami, ali ima I jednu “manu”, ne zna da pase jer porciju dobije uvek na gotovo, malo pšenice, kukurza, koncentrata i sveže deteline, to je svakog dana na njenom jelovniku.
Objavljeno u nedeljniku Dani 12.maja 1993,
Нема коментара:
Постави коментар