
Kada putnik namernik slučajno prođe
ovim danom kroz naselje, stekne sasvim pogrešnu sliku o navikama i ljudima iz
Bajmoka. Jer, tada kolovozi i trotoari vrve od pešaka i biciklista i, naravno
automobila. Svi negde idu, nešto nose, ali ne sami, nego sa nekim. Sreću se
tada stari poznanici, prijatelji, ide se na kafu i čašicu razgovora, rađaju
nove ljubavi i poznanstva, i šta sve ne...
Šire se tada glasine, prepričavaju
događaji, izmišljaju ili izvrću istine, raznose vesti brzinom svetlosti. Vadi
se iz ormana najlepše odelo (naročito kod starijih meštana), najbolje cipele i
naravno, torbe i cegeri kupljeni specijalno za pijacu. Međutim, mnogi meštani
prošetaju korpe pijacom, a ne kupe ništa. Nije važno ići na pijacu radi
kupovine, nego radi viđenja. Jer, biti viđen je najvažnije, ako to nisi, ako
propustiš bar jedan četvrtak, ne spadaš u red pravih Bajmočana.
I meni je četvrtak najdraži dan u
sedmici, ali ne zato što je pijaca, nego što sam upravo u četvrtak rodila svoju
ćerku, a da nije tako bilo, niko ne bi ni znao da je došla na svet. Radosna
vest morla bi da sačeka sledeći – četvrtak.
(Tekst objavljen 1. marta 2000.
godine u „Bajmočkim zapisima")
Нема коментара:
Постави коментар