Subota, toplo junsko jutro. U
Subotici vreva. Čini se kao da su svi dočekali toplo vreme i vikend da „izađu“
iz svojih kuća. Prepuni kafići, šetalište i dečja igrališta u centru grada.
Posmatram dečju igru, radost, penzionere na klupama. Ugledam i jedan bračni
par, kakav sam samo u filomovima imala priliku da vidim. Baka i deka svečano
obučeni. On u braon odelu i bež kravati, ona u haljini sa bež i braon cvetovima
sa šeširom na glavi. Gospodin i gospođa. Nasmejani, otmeni, dostojanstveni...
Dok se divim njihovoj potrebi da i
u starosti ostanu elegantni i lepi, sedam na slobodnu klupu. Ispred mene
devojka sa mobilnim telefonom u ruci nervozno šetka. Nakon nekoliko minuta
pojavi se i on. Zagrliše se, poljubiše i nastaviše svojim putem...
Ispred mene se zatim odigrala scena
koju neću nikada zaboraviti. Ugledala
sam dva policajca. Laganim korakom približavali su se čoveku koji je stajao
ispred mene. Jedan od njih u naručju držao je malenu devojčicu crne kose i
crnih očiju, koja je sa prstićem u ruci posmatrala šta se oko nje događa. Nešto
joj je govorio, a ona je slušala.
-
Gde ste je pronašli? -
upitao je čovek ispred mene.
-
Bila je kod
automobilića. Htela je da se vozi - odgovorio je policijac i dodao: Sve je u
redu!
Predao je ocu dete i nežno je
pomilovao po obrazu. Shvatila sam tek nakon što se sve završilo da je dete
nestalo, da je otac prijavio nestanak policiji i da su je oni pronašli. Ništa
više ne znam. Ni ko je dete, ni ko su roditelji, ništa. Dovoljno sam videla.
Ova devojčica sigurno nije jedina koju su
policajci brzo pronašli i vratili roditeljima. Sigurna sam da je mnogo ovakvih
slučajeva, samo se za njih ne zna...